O nama - POVIJEST HRVATSKOG LIJEČNIČKOG SINDIKATA

Hrvatski liječnički sindikat (HLS) osnovan je 28. rujna 1990. Na osnivačkoj skupštini donesena je odluka da će HLS biti strukovni i nezavisan i među prvima koji su u svoje ime stavili pridjev hrvatski, čime smo jasno dali do znanja o kakvom se sindikatu radi.

Zbivanja '90-tih godina odredila su prioritete u djelovanju HLS-a. Veliki broj članova aktivno se uključio u Domovinski rat. Sudjelovanje u Domovinskom ratu i bezrezervna potpora bile su Conditio sine qua non našeg djelovanja.

Međutim, naš doprinos stvaranju domovine, odricanje i samoprijegor, u godinama koje su slijedile, politika nije prepoznala niti priznala.  Socijalni i staleški status liječnika su zanemareni.

Zbog toga je imperativ vodstva HLS-a bio stvaranje legitimiteta HLS-a. 

Zahvaljujući kolegama iz Slovenije i Italije uspjeli smo 4. svibnja 1996. postati pridruženi član, a 25. rujna 1999. stalni član FEMS-a (Fédération Européenne des Médecins Salariés/European Federation of Salaried Doctors) i bili smo jedna od prvih hrvatskih udruga koja je ušla u europske asocijacije. Pomoć FEMS-a i europska iskustva bila su nam dragocjena.

Na domaćoj sindikalnoj sceni trebalo se izboriti za legitimitet u zastupanju prava liječnika jer su na to polagali prava građanski sindikati  koji su u svojem članstvu imali minoran broj kolega. U to vrijeme je u djelatnosti zdravstva bilo 14 sindikata. Pitanje statusa liječnika banaliziralo se pod svaku cijenu, nastojao se uvesti princip nadglasavanja. Naše mogućnosti bile su unaprijed ograničene.

Nerazumijevanje resornog Ministarstva i Vlade rezultiralo je štrajkovima:

28.06.2002. organizirali smo prvi štrajk upozorenja;

2003. nam je Vlada, nakon jednomjesečnog štrajka, uvela radnu obvezu; 2005. je organiziran i treći štrajk, koji je trajao samo tri dana, nakon čega ga je zabranio Županijski sud u Zagrebu. 

18.09.2013. je počeo najduži štrajk liječnika, koji je nasilno okončan 14.11.2013., nakon što je Milanovićeva Vlada donijela odluku o uvođenju radne obveze (koju je kasnije, temeljem tužbe HLS-a, poništio Ustavni sud). Za vrijeme tog štrajka su se 10.10.2013. liječnici okupili na prosvjednom skupu na Cvjetnom trgu.

Tadašnje vlasti pokazale su vlastitu nemoć, neznanje i nespremnost da se suoče s problemom pa su štrajkove okončavali uvođenjem radne obveze i sudskim zabranama. Oni nisu znali rješavati uzrok već su gurali glavu u pijesak, bavili se posljedicama i produbljivali krizu sustava.

Sazivanjem 1. Općeg sabora hrvatskih liječnika 15.01.2003. i donošenjem Deklaracije koja je i danas aktualna, ukazali smo na opsežnost i dubinu problema te ponudili rješenja. Na žalost, kreatori zdravstvene politike to nisu prihvatili.

            Tijekom vremena je ostvarena uspješna suradnja s Hrvatskim liječničkim zborom, Hrvatskom liječničkom komorom, Udrugom poslodavaca u zdravstvu i Hrvatskom stomatološkom komorom. Afirmacija HLS-a na sindikalnoj sceni bila je mukotrpna i dugotrajna. Ostvarena je suradnja s reprezentativnim sindikatima u djelatnosti zdravstva i s reprezentativnim sindikatima u javnim službama, a kroz Udrugu radničkih sindikata (kasnije HURS), sindikalnu središnjicu, HLS je prepoznat kao relevantan čimbenik među sindikatima i sindikalnim središnjicama. Svojim doprinosom i sudjelovanjem bili smo sukreatori i suorganizatori suvremene sindikalne scene. 

Socijalni dijalog s poslodavcem, resornim Ministarstvom i Vladom često je bio zahtjevan, težak i neugodan. Početna nerazumijevanja i neuvažavanja liječnika dovela su do štrajkova i 1. Općeg sabora hrvatskih liječnika. Nakon toga smo krajem 2003.g. potpisali Strukovni kolektivni ugovor i vjerovali smo kako smo otvorili novu stranicu. Nije trebalo dugo čekati i Vlada je pokazala svoju pravu namjeru i nevjerodostojnost – odbila je primijeniti Strukovni kolektivni ugovor.

            Kako su grubo zanemarili socijalni interes liječnika i rezolutno su odbacili strukovno kolektivno pregovaranje, prava liječnika smo štitili kroz postojeće institute Granskog i Temeljnog kolektivnog ugovora. Vlada kao izvršna vlast i kao naš poslodavac zagovarala je neoliberalni socijalni kontekst, protežirala interes krupnog kapitala na štetu javnog sektora koji je javni servis građana. Zdravstvo kao javni servis i njegovu temeljnu misiju su zapostavili. Dugogodišnje zanemarivanje liječnika koji su bitni i nezaobilazni čimbenici dovelo je do nezavidne situacije u sustavu – manjak liječnika, njihova visoka starosna dob, neravnopravna teritorijalna distribucija, gubitak motiva za studij medicine i ostanak u sustavu nakon završenog studija su cijena kojom je plaćena pogrešna zdravstvena politika.

Do 2013. g. i donošenja novog Zakona o reprezentativnosti bili smo sindikat kojem je priznato reprezentativno pravo za pregovore o Granskom kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, i reprezentativni sindikat koji zajedno s ostalim sindikatima javnih službi pregovaraju o Temeljnom kolektivnom ugovoru za javne službenike i namještenike. Kao članovi sindikalne središnjice HURS-a sudjelovali smo u radu Gospodarsko-socijalnog vijeća o pitanjima zdravstva i liječnika, sve dok HURS,  kao sindikalna središnjica,  nije izgubio reprezentativnost.

Prvi predsjednik HLS-a bio je dr. Stjepan Kudlek, a naslijedio ga je mr.sc. Ivica Babić, dr.med., koji je tu funkciju obavljao do 2017.g.  Svojim radom i zalaganjem dr. Kudlek je započeo, a dr. Babić nastavio i uspio u zakonske propise i kolektivne ugovore unijeti mnoge značajne promjene koje su u konačnici dovele do poboljšanja plaća i statusa liječnika.  U prosincu 2017.g. je za predsjednicu izabrana mr.sc. Renata Čulinović-Čaić, dr.med., današnja predsjednica HLS-a .